I dokle god je ne prepoznamo, skrivaće nam se u svemu – od odlaska u prodavnicu do javnog nastupa.
Na prvi pogled, izlazak u javnost pa i javna scena i lične traume deluju kao dva sveta koja se ne dodiruju. Ali ako si ikada pokušala da se izraziš, da staneš ispred ljudi, da izgovoriš svoje istine – znaš koliko to ume da boli.
Znaš koliko često glas u tvojoj glavi upozorava:
“Ne smeš da pogrešiš. Biće im previše. Ne smeš da razočaraš.”
To nije samo trema.
To je priča iz detinjstva koja kaže: „Budi dobra. Budi nevidljiva. Ne opterećuj. Ne talasaj.“
To je rana iz porodičnog sistema koji nas je naučio da je ljubav nešto što moraš da zaslužiš, a ne nešto što se pripada samim postojanjem.
Imam da ti kažem:
Kozavisnost nije ljubav – to je podvala za ljubav.
To je disfunkcionalnost porodičnog sistema koja je postala naš šablon ponašanja.
To je kad ne znaš gde ti počinješ, a gde drugi završavaju.
To je kad gasiš sebe da bi zadržala vezu.
A u tim obrascima, pojavljivanje – bilo na sceni, u vezi, na poslu – postaje opasnost. Ne jer zaista jeste, nego jer nas telo i duša štite od starog bola.
Disfunkcionalnost i funkcionalnost: kako izgleda izlazak iz obrasca
U disfunkcionalnom sistemu:
- Krivica je zbunjenost – ne znaš da li imaš pravo da želiš.
- Kontrola je način da sprečiš bol.
- Stid je uverenje da sa tobom nešto suštinski nije u redu.
U funkcionalnom sistemu:
- Krivicu menja odgovornost – znaš šta je tvoje, a šta nije.
- Kontrolu menja poverenje – u proces, u život, u sebe.
- Stid menja dostojanstvo – sposobnost da budeš ono što jesi, bez objašnjavanja i opravdavanja.
Birati sebe nije sebično. To je zdravo.
Kroz rad sa ženama, ponavljam stalno isto:
Birati sebe ne znači odbaciti druge.
Znači izaći iz uloge koja nikada nije bila tvoja. Skinuti sve slojeve onoga koja nisi i tereta, koji nije tvoj.
Kad žena nauči da zastupa svoje stavove, ostvari sve što želi i zakorači u to, svesno znajući ko je – bez krivice, bez kontrole i bez stida – tada se menja sve.
Tada javni nastup više nije pretnja, nego prilika da se pojaviš.
Ne samo na sceni – nego u svom životu.
Istinska suprotnost kozavisnosti nije samo postavljanje granica.
To je prisutnost.
To je izražavanje.
To je pojaviti se – autentično, ranjivo, celovito.
I zato:
nastupati u svom životu, a ne propuštati ga – to nije luksuz.
To je kako zaista biti živ!